Knjiga „Lavirint u ogledalu“ nastala je kao specijalistički rad na temu bibliofilske knjige. Naime, odabir poezije Horhe Luis Borhesa je bilo nešto što me je inspirisalo da napravim djelo, u kojem svaki detalj ima svoju svrhu postojanja.

Inspirisana Borhesovim sopstvenim pitanjima vezanim za simboliku ogledala i uopšte njegov strah od ogledala, nastao je dio naslova ove knjige, izbora Borhesove poezije. Odraz ličnosti u ogledalu, ono drugo JA ili ALTER EGO, je nešto što je Borhesu stvaralo veliki strah. Druga polovina naslova (U OGLEDALU) proizašla je iz njegovog straha viđenja stvari i oblika, ljudske duše i tijela, i svega početnog i beskrajnog u ogledalu.

Idejno rješenje omota knjige je kao i naslov dvosmisleno urađen. Na sredini crnog polja, stilizovan je oblik lavirinta, koji ujedno asocira i na mozak, koji je svijetlo sive nijanse, i njegova sjenka (o čemu takođe Borhes piše) koja je tamnije siva, i daje osjećaj trodimenzionalnosti. Iz centra tog lavirinta pruža se crvena linija koja označava sve one arterije i vene, koje se pojačano aktiviraju kod čula dodira i nose informacije do mozga.

Fotogrami kao osnovna postavka (baza) u službi ilustracije. Izražajnost monohromije asocira na Borhesov problem sa slepilom. Suptilna prozračnost sjenke, igra svjetlosti kroz prozirnost predmeta daju ilustraciji odraz trodimenzionalnosti. Zrak svjetlosti kao kroz prizmu probija samu materiju predmeta, i ostavlja utisak predmeta koji lebdi u bezprostornoj neograničenoj površini. Taj odraz svjetlosti kroz materiju uklapa se u Borhesovu predstavu kosmosa i vječiti smisao kosmosa.

S obzirom da Borhes u suštini života i bivstvovanja vidi samo krug, kao smisao svega, da se sve vraća na početnu tačku, možemo zaključiti iz toga da je i lavirint neka vrsta zamišljenog kruga, i mukotrpnog traženja pravog puta. Stoga, svaka ilustracija sadrži neke kružne forme.

Tipografski elementi u službi ilustracije mogu da potkrijepe već postojeću asocijativnu ilustrativnu formu, dajući joj upotpunjeniji odraz stanja bogatstva literarnog Borhesovog duha. Tipografskim crtežom nadgrađujem priču o osobi sa određenim nedostatkom, koja literarno oslikava sve prirodne i natprirodne oblike.

Uvođenjem novih materijala, šivenjem, izvodim razne oblike koncem, pokušavam povezati naizgled nepovezivo. Konac koji se provlači označava tanke niti posebnog čula, čula dodira koje je intenzivno kod slijepih ljudi. Osjećaj i krv koja protiče kroz vene, sklop tankih niti, donose do mozga informacije koje se manifestuju i lingvistički dotjeruju na papiru.